Čuvari Kristova grobaKao po mnogočemu jedinstven grad, Vareš se može pohvaliti i stoljetnom tradicijom čuvanja Kristova groba tijekom Svetoga trodnevlja, i to na starorimski način. Doduše, ne zna se točno kada je ova tradicija započela, ali je poznato, primjerice, da je na Veliki petak 1928. godine taj događaj već imao jedan organiziraniji oblik.

Nekoć su se Varešani na Veliki petak okupljali s kompletnim obiteljima u maloj vareškoj crkvi (danas najstarijoj sačuvanoj crkvi u BiH!) i kraj otvorena Isusova groba u kontinuitetu molili sve do Uskrsa u ponoć. Naravno, zdanje stare crkve nije moglo primiti sve vjernike odjednom budući da su u ono vrijeme vareške katoličke obitelji bile daleko brojnije, pa je crkveni otac utvrđivao redoslijed kod ove pobožnosti. Veletrgovci su nastojali biti privilegirani i odmah po zatvaranju dućana, tj. navečer ispuniti svoje vjerničke obveze, pa je tako i bilo. Majdandžije, pekari i vignjari tu su pobožnost obavljali u sitne sate pred zoru…

Godine 1927. na inicijativu Matića, Mijatovića i Mate Turbića u Varešu je osnovano dragovoljno vatrogasno društvo. Za predsjednika je imenovan Mijo Čingel, zvani Kula, a on je zaslužan što su već o Uskrsu 1928. čuvanje Kristova groba počeli obavljati vatrogasci. Čuvarima su mogli postati samo najdiscipliniraniji članovi Društva, a sâmo društvo je steklo reputaciju jednoga od najboljih u Kraljevini Jugoslaviji. Na jednoj od tadašnjih banovinskih smotri vatrogasnih društava održanoj u Zagrebu, organizacijski je odbor upravo vareške vatrogasce, zbog njihove skladnosti, prometnuo na čelo parade.

Nametnutu su disciplinu prihvaćali i nadolazeći kadeti vatrogasaca jer su se samo tako jednoga dana mogli uvrstiti među čuvare svetoga groba. Međutim, profesionalizacija Društva rezultirala je time da za članove Društva (uposlenike) više nije bilo upitno biti stražarima kraj groba. Tradicija se ipak nije ugasila nego su je nastavili održavati nekadašnji članovi Društva, ali pošto se više nije moglo koristiti vatrogasne odore izrađena su koplja i pijuk – sjekirice od drveta, te kacige od tvrdoga kartona. Discipliniranim vatrogascima nije se mogla dogoditi svađa oko toga tko će u ponoć pasti kraj groba – što je simulirani čin u trenutku Kristova uskrsnuća – već je bilo onako kako zapovjednik kaže, no kasnije je prepirka te vrste bila česta pojava. U vrijeme kad je moja generacija čuvala grob, koncem pedesetih, kod naših prepirki presuđivao je fratar pomoću brojeva, također na jedan starorimski način.

ŽudijeProljeće ratne 1994., prvo poslije pada Vareša i egzodusa vareških Hrvata, nosilo je sa sobom bojazan, veću no ikad prije, da bi se ova prelijepa tradicija mogla prekinuti. Možda i ugasiti! Katoličke mladeži u gradu nije bilo ni koliko prstiju na jednoj ruci. I baš toga su 6. travnja, očitim Božjim proviđenjem, uzništva oslobođeni hrvatski mladići koje je Armija BiH pritvorila po upadu u Vareš. Ti momci oduševljeno su prihvatili biti čuvari groba, a župnik fra Mijo Mrljić ushićeno se dao na posao i neslućenim stražarima osigurao pelerine. On, koji je kao vareški mladić i sâm nekoć stražario kraj groba, bijaše osobno vezan za tu tradiciju i gotovo je zaplakao od sreće kad su se pojavili ti mladići. Međutim, uskrsne polnoćke tada nije moglo biti zbog policijskog sata, pa je misa održana predvečer u 17 sati. Prema rasporedu i precizno utvrđenoj minutaži, ispalo je da kraj groba u trenutku padanja trebaju biti dvojica koja možda i nisu bili najspremniji za to. Jedan zato što je nosio naočale, a drugi jer je imao puščano zrno u nozi, no nisu željeli ni čuti da ih se zamijeni. Rekli su, ovaj prvi, da će ići bez naočala, a drugi da će namjerno pasti na ranjenu nogu ne bi li zrno izbacio van. Bili su to Slaven Grabovac i Dragan Marijanović. I kad se začulo “Slava Bogu na visini…” oni su popadali i to tako vjerno i silovito da su im se koplja pritom polomila! Zbog malobrojnog puka u velikoj župnoj crkvi to je padanje bilo još i gromoglasno, i ostalo je posebno upamćeno. Eto, zahvaljujući tim zatočenicima ova tradicija nikada nije prekinuta, a ozbiljni je katolički mladići u Varešu revno obavljaju i dandanas.

Jozo Drijenčić

Za više fotografija kliknite ovdje