Groblje StogićVareš je kroz povijest promijenio nekoliko grobalja počev od onoga kod stare crkve nekoć, pa “Rude”čiji je vijek trajanja bio 1894.–1954., do “Stogića” danas. Najljepše je bilo – ako se takva kvalifikacija uopće može davati – groblje zvano Ruda koje bijaše locirano na taložniku Separacije, a koja je danas također beživotna.

To je bilo počivalište pokojnih žitelja Vareša, Majdana i Potoka. Kapela u njemu, djelo Plečnika i Meštrovića, djelovala je impozantno i izdaleka se uočavala. Lokacija je bila dobro odabrana, mada se umjesto ‘zemlja’ pokojnima govorilo: laka im ruda bila. S razlogom, jer je u površinskom sloju bila ruda sitnoga granulata i otuda je groblje dobilo spomenuti naziv. Otvaranje rudnika i njegovo širenje raselilo je pokojne na tri strane: Varešane je to nanijelo u “Stogić”, Majdančane otad “kopaju” u Prnjavoru, Potočani su izmješteni na “Kalvariju” (“Kicelj”). Ekspanzija rudnika još jednom će primorati Potočane na pomjeranje, pa se i ne može reći da su njihovi pokojni baš u miru počivali. Tada su neki preneseni u Stogić, a jedan manji dio u Vranjkovce.

Lokalitet Stogića bio je nužno rješenje, ali ne i povoljno, jer se groblje nalazi na strmoj padini s podzemnim vodama. Lokalitet “Čaplja” (preko puta Stogiću) sigurno bi bio bolje rješenje. Prenesena kapela s “Rude” jednostavno je izgubila na izgledu, što se kasnije popravilo novom kapelom. Sada je već groblje prenapučeno, a sve je više “kandidata”. Zaštitnik ove grobaljske kapele je svetkovina Svih Svetih, a slavi se 1. studenog.

Za više fotografija o ovom groblju kliknite ovdje