Filijala PogarSelo Pogar je 8 km udaljeno od grada Vareša na nadmorskoj visini od oko 1100 m. Prilično velika visina nije neobična, ali zato jest velika otvorenost prema sjeveru koja neugodno hladne zime, s dosta snijega čini i po šest mjeseci dugim.

Putnik na Pogar može stići iz svih pravaca. U stara vremena Pogar je bila raskrižje karavanskih, a danas raskrižje električnih dalekovoda i makadamskih puteva. Jedan od najpoznatijih jest onaj iz Vareša, krivudavi. Čiju trasu i osnovnu podlogu izgradi Austro-Ugarska. Relativno dobar put, lijepa seoska idila i čist zrak su samo neki od razloga zbog kojih ljudi ovdje žive. Žive i umiru. Nagađamo činjenice koje su rukovodile ili bolje rečeno natjerale, prve žitelje da uspostave naselje na Pogari. Kada se ovdje počelo bivstvovati? Također nagađamo. To, zapravo, nitko i ne zna. Hoćemo li doznati, pitanje je veliko. Jedino možemo pretpostaviti da temelj tomu leži na Kraljevskom gradu Bobovcu. Pogarski visovi, uvale i dolovi nisu bili nikada svi pod šumom. Bilo je tu uvijek dobrih i sočnih trava za ispašu kraljevskog blaga. Kažemo blago jer za pretpostaviti je da je ondašnja vlastela morala imati dosta stoke, koja je onda bila jedna od najvažnijih jedinica mjere bogatsta i položaja u društvu.

Pogarsko područje bilo je strategijsko mjesto za uzgoj stoke u ondašnjim prilikama i za sječu plemenitih vrsta drveta za gradnju. Od svih vrsta drveta, naši preci su, postupkom suhe destilacije pravili drveni ugalj. O tome svjedoči bezbroj iskopanih zaravni, takozvanih upina gdje se i sada nalazi sagorjeli gar. To su mjesta na kojima su s velikom pažnjom i stručnošću, slagane visoke, kupaste gomile cijepanog drveta, prekrivene slojem zemlje. Drvo bi tu izgaralo bez podrške kisika i nastajao bi gar, stari naziv za drveni ugalj. Kad bi trebalo nekomu GAR, trebalo je ići PO GAR. Tako je naše mjesto dobilo ime.

Filijala PogarSjenokos, sadašnji zaselak Pogari, dobio je ime po tome što se tu moglo ostvariti rezerva hrane. Dobrim stočarima dobro je poznata trava ili, bolje rečeno, sijeno, pod nazivom „priješak.“ Kažu da ta vrsta sijena, osobito konjima i ovcama ako ga jedu preko zime, zamjenjuje zob i jamči svježinu i snagu. Znalo se doskora reći da ovca koja je zimi jela „priješak“, štalski prag preskače u proljeće, a ona koja ga nije imala, vuče se kao zmija kad zastudeni.

Rudna i šumska bogatstva Vareša, razvoj rudarstva, metalo i drvo prerade, za većinu ljudi ovog mjesta bila su jamac za ne tako obilan, ali prilično siguran komad kruha. Svi su bili uposleni u ovdašnjim firmama. Snagom i voljom ljudi ovoga mjesta izvršena je elektrifikacija sela 1950., a nešto ranije izgrađena je zgrada Doma kulture u čijem je sklopu objekt škole. Asfaltni put je izgrađen među prvima u općini i među prvima su imali autobuski prijevoz do Vareša. Izgrađeno je i dosta novih, modernijih kuća.

Sada su nastupila druga vremena. Dosta mladih je napustilo selo, trbuhom za kruhom. Obrada oskudne zemlje, a još bez društvene potpore nije dobra garancija za miran život. Zaposlenje u slaboj vareškoj privredi nemoguće je dobiti. Neki u razvoju malih soskih imanja i turizma vide mogućnosti opstanka. Zaštitnik i zagovornik ovog mjesta je sv. Anto Padovanski.

Stjepan Šurkić

Za više fotografija o ovoj filijali kliknite ovdje