Vareš 1955Katolički korijeni na području vareške župe vrlo su stari. Vareš je jedno od središta bosanskohercegovačkog katoličanstva. U sklopu poznate priče o tome kako u Bosni u 18.stoljeću nema puno crkava, Vareš ima crkvu i zvono kao simbole, kupljene ili dopuštene ili sačuvane vjerske slobode u to doba. Zaista, katolici su crkvu i zvono čuvali najčešće kupujući dozvole da opstanu.

Fratri djeluju u ovome kraju sedam stoljeća. Ispočetka su dolazili iz drugih zemalja i krajeva. Ubrzo su se ukorijenili u bosansko tlo, naučili su jezik i nicali iz hrvatskog naroda pa su postali u svome narodu ne samo duhovnici već i pisci, liječnici, politički zaštitnici, pravni savjetnici, prosvjetitelji i graditelji.  Broj fratara s područja Vareša, koji su obilježili povijest Bosne i Hercegovine, prilično je velik. Poznata su dvadeset i dva franjevačka pisca, osam provincijala, četiri biskupa, četiri izrazito pobožna fratra, tri socijlna djelatnika, dva graditelja, jedan matematičar i fizičar, i lijep broj onih koji su prošli zemljom čineći dobro, a njihova djela su zapisana u Knjizi života.

Ne može se sa sigurnošću ustanoviti vrijeme osnivanja katoličke župe u Varešu. Međutim, činjenica je da je to vrlo stara katolička župa u Bosni i Hercegovini. Poznati hrvatski i franjevački povjesničar, dr.fra Dominik Mandić, ne piše da su bez razloga katolički rudari iz Saske došli u Vareš za vladanja Kulina bana (1189. – 1204.) ili njegovih prvih nasljednika i da su imali katoličkog kapelana koji je pastorizirao njih i okolne katolike.

Vares_1938S padom Bosne, ako ne i prije, kapelansko mjesto u rudniku Vareš preuzeli su bosanski fratri. Vjerojatno je da su katolici najprije stanovali na brežuljku Oglavić zapadno od Vareša, gdje je bila crkva sv. Ilije koju su u velikom broju i često posjećivali katolici i iz Duboštice.

Prema arheološkim istraživanjima i povijesnim zapisima na području Vareša postojalo je u srednjem vijeku više crkava. Sve su one sagrađene prije turske krvave i rušilačke okupacije. Tako se zna da je na predjelu Crkvina kod Borovice postojala srednjovjekovna crkva za potrebe rudara. Na Bobovcu, na umjetnom zaravanku Crkvici ispred crkve nalazio se mali trg, postojala je crkva sv.Mihovila i franjevački samostan. A simbol opstojnosti i dugotrajnosti je ta popravljena crkva sv. Mihovila arkanđela u Varešu. Župa je od svog postanka pripadala sutješkom samostanu, duhovnom i kulturnom središtu ovoga kraja kroz gotovo sedam stoljeća.

Padom Bosne pod tursku vlast, dogodile su se određene promjene na župi, a o tome nam svjedoče brojni onodobni zapisi. Početkom 17.-og stoljeća provincijal Bosne Srebrene fra Stjepan Zlatarić piše 1603. fra Luki Jurišiću: „…okrutnost silnika toliko nas je pritisla da smo po sultanovu pismenom nalogu bili vezani, bačeni u tamnicu, batinani, opljačkani, a dvojica od nas ostali su jedva napola živi… Nikako nam ne dopuštaju boraviti u samostanima, ako prije ne isplatimo tri tisuće groša. Stoga, da se u ovim krajevima ne bi sasvim utrnula iskra vjere, obraćamo se papi, kraljevima, knezovima, vojvodama, velikašima i svim kršćanima i ponizno molimo za pomoć budući da mi nemamo odakle to da isplatimo.“

Okolnosti i patnje što su pratile fratre kroz prva stoljeća turskih zuluma uništavale su ne samo fratre i katolike nego i sve što je kršćansko. Saznanja o prostornoj rasprostranjenosti vareške župe pomažu popisi sela u  kojima su živjeli katolici. U maticama se spominju i došljaci  iz udaljenih mjesta, a pomažu i podaci iz najstarijih matičnih knjiga.

Vareš - starineO djelovanju kapelana na prostranstvima pojedinih župa, fra Filip Lastrić je zapisao: „Znam ja, poštovani kapelani i misionari bosanski, trude vaše i ustrpljenje. Znam, da su vaše ovčice rastrkane po daleku. Stoga, za služiti njih potpuno, malo počivanja imate, nego ste najviše u optrkivanju i hodu po selije. Znam da na mogo mista prebivališta vaših ovčica jesu pomišana s nevirničkim, kroz koje vam valja putovati sve sa strahom, niti brez pogibli. Znam da vam se ne zna mlogo puta dan ni noć, konak ni postelja, ručak ni večera, nego valja da ste zadovoljni onako kako se gdi nađe kod siromaha. Znam da crkva nejmajući, valja vam tražiti zgrada i pojata, ili načinjati kolibice pod dubjem (hrastovima), te kabanicom pokrivši, misu govoriti. Znam da vaše ovčice, budući, kako rekosmo, po daleku rastrkane, inače ljudi težaci i siromasi, ne mogu k vama doći u druge dneve nego najviše u svetkovine. Onda vam je krstit, vinčat i upisat jedno i drugo, ispovidat i pričešćivati, onda nad bolesnim moliti i blagoslivljati…“

Za više fotografija kliknite ovdje